Dva puta u budućnost Igara

Ovoljetne dramske premijere na Dubrovačkim ljetnim igrama, Gospoda Glembajevi Miroslava Krleže u inscenaciji Zlatka Svibena i Viktorija od neprijatelja Hrvoja Ivankovića, u režiji Ivice Boban, nameću se kao najava kraja davno započete i ostvarene epohe Igra. Simbolično naznačuju i faktično upozoravaju da je prošlost davno pasala, kako bi rekli Dubrovčani, ali i ilustriraju kako je ta prošlost umirala te da se može vratiti samo kao nostalgija upakirana u kostim, u velut festivala – koji se nije akomodao globaliziranom i virtualnom vremenu – umjetnosti nesklonoj neoliberalnoj zamisli svijeta.

Dugovremena koncepcijska, neinventivna i kreativna agonija Igara tomu se nije mogla oduprijeti. Ne samo stoga jer kreatori Igara, većina njih, nisu osjećali probleme vremena nego i zato što su umjetnički kalkulirali, zbog čega je izostalo kritičko propitivanje povoda i razloga nadolazećem vremenu odgovarajućoj impostaciji Igara. Ovogodišnje predstave to itekako prokazuju, u njima se zrcali kontinuitet budućega – U Glembajevima više nego Viktoriji od neprijatelja, premda je Viktorija po izravnosti poruke aktualnija predstava.

Krleža – čiji je odnos prema Gradu, njegovoj povijesti i baštini, bio ambivalentan – na svojevrstan je način svojedobno Igrama, ma koliko mu to samoljubivi nostalgičari Republike ne priznavali, otvorio prozor u književnu suvremenost i hrvatsku dramsku raznolikost te ukazao na kontinuitet i bogatstvo hrvatske dramske ostavštine, koja je na Igrama često bila sputavana dubrovačkom baštinom. Koja, s obzirom na emotivni odnos prema Držiću i Vojnoviću, nije imala sluha za poetike suvremenih dramatičara sve dok joj Krležu nisu približile dvije predstave;

izvrsni Aretej i za kazališne obzore simbolično važna predstava Kristofor Kolumbo, obje u iznimnoj režiji Georgija Žorža Para.

Krležino putovanje u smrt

Iako ovoljetni, intrigantni Glembajevi nisu postigli uspjeh Areteja, ipak su naznačili mogući putokaz budućega iščitavanja baštine i pokazali novo naličje kompleksna Krležina opusa o Glembajevima iz kojega onaj tko to želi, s obzirom da se radnja drame događa 1913, može iščitati i aktualitet i metaforu našega doba. Ponajviše kao bahatost obitelji koja se iz sirotinje uz pomoć „ubojstava i varanja“ uspela na vrh društvene ljestvice.

Sviben se dakle nije zadovoljio sadržajno očitim; ibsenovskom građanskom dramom dijaloga i Krleži bitnim socijalno-društvenim aspektom Gospode Glembajevih, – njemu su ti sadržaji logična posljedica raslojenih društvenih okolnosti – njega su više zanimale psihološke posljedice raskrinkavanja obiteljskih veza i odnosa, osobito smrti koje su prethodile i pratile bogatstvo protagonista, Ignjata Glembaya, tvorca imperija Glembay.

Rekonstrukcija obiteljske genealogije, mrtve duše i njihovi prazni okviri za neke buduće portrete, novi su sadržaj Svibenova uprizorenja Glembajevih. U kazališnoj knjižici on tvrdi da „nemalu povorku mrtvih duša nailazimo u Glembajevima“ koje su „glavninom samoubilačke“, među kojima je i „varaždinski Glembay s krvavim nožem“ u ruci. Ti mrtvaci, kako govori dr. med. Paul Altmann s početka trećeg čina, „potpuno sami, putuju gradom“... na posljednju, samotnu „šetnju između postelje i mrtvačnice“. Oni su jedino istinsko postignuće i ostavština glembajevštine.

Šetnja mrtvaca redatelju je agon u gradnji dramskoga prostora i dramske radnje predstave. Putovanje mrtvaca naglašava i rastvara novu, Svibenovu interpretaciju Krležina glembajevskog ciklusa, što su mnoge inscenacije Glembajevih jednostavno zanemarivale.

Putovanje mrtvih – čas kao bezizražajnih maski, a čas kao aktera vlastitih smrti – priprema su za ono što je Krleža u drami apostrofirao i dramski već uobličio kao posljedicu dramske kulminacije, što će uslijediti u tri čina drame u kojoj ćemo svjedočiti prizorima raskrinkavanja uspomena, erotskih ljubavi, incesta, mržnje, na kraju smrti Ignjata Glembaja i ubojstva njegove žene, barunice Castelli. No to nije i kraj glembajevštine, on se nastavlja udajom časne sestre Angelike za ubojicu Leonea. Sve je opet na početku, zla krv ne umire.

Osobitu važnost Sviben u predstavi pridaje scenskom prostoru unutar Umjetničke galerije i glazbi. Scenograf Leo Vukelić dobro je iskoristio i projekcijama dodatno oblikovao prostore Galerije u kojem su kipovi i portreti mnogih Dubrovčana, tako da novi prostor nije bio samo mjesto gdje su se susretali mrtvi i još neumrli Glembajevi nego i mjesto gdje su se susretale povijest i sudbine Glembajevih sa sudbinama mogućih dubrovačkih glembajevića. Nažalost to nije obogatila inferiorna glazba Zlatka Tanodija, koji je umjesto Beethovenove Mjesečeve sonate – svira je barunica Castelli i Krleža provlači kao lajtmotiv drame – skladao rekvijem i neinspirativne songove koji glazbeno pojašnjavaju poruke smrtopisa.

U zanimljivoj, ali i redateljski pretrpanoj Svibenovoj predstavi glumački ansambl, obučen u jubileju prilične kostime Bjanke Adžić Ursulov, sastavljen od glumaca koji po mnogočemu nisu krležijanski, nisu dakle vični vještu govoru i gestualnoj maniri, funkcionirao je uvjerljivo, osobito u prizorima rekonstrukcije smrti i zagrobnoga. Glumci glavnih uloga postigli su uvjerljiv i zanimljiv glumački rezultat.

Mijo Jurišić, interpret Leonea, iako odveć ravan u neurosteničnom habitusu lika, u njegovim enervantnim ispadima, civiliziranim ponašanjem na okupu drži ukroćenu hereditarnost danijelštine, inteligencijom kontrolira reminiscencije, iskustva i traume prošlosti, koje na kraju ipak eksplodiraju u glembajevski zločin. Takav Leone, premda u racionalnoj dimenziji do kraja neostvaren, nešto je novo u odnosu na dosadašnje interpretacije tog lika.

Ignjat Glembay, kako ga je glumački realizirao srbijanski glumac Predrag Ejdus, u sebi je sadržavao najviše od uobičajene manire vješta glumljenja osobe koja se na kraju života suočava sa svojim životnim promašajima. Jednako ljubavnim i roditeljskim. U tome je bilo i vrsnih glumačkih trenutaka.

Anja Šovagović Despot kao barunica Castelli ponudila je veliki raspon nijansi žene koja se praktičnom inteligencijom i erotskom nesputanošću iz sirotinje uzdigla do visoka društvenog statusa i bogatstva. Da mjestimice svoj glumački iskaz nije zatomila iskustvenim instinktom bila bi to izvrsna kreacija. Bojana Gregorić Vejzović bila je nježna i čedna, ženski osjećajna sestra Angelika, koja se u odnosu i simpatiji za Leonea nije lomila između ljubavi i samostanske hladnoće. Silberbrandt u interpretaciji Amara Bukvića dosljedno je slijedio karakter i funkciju koju mu je Krleža namijenio – bio je licemjerni jezuit protiv liberalno lijevog svjetonazora.

Unutar svijeta glembajevštine i bonvivanskih manira lavirao je Titus Andronicus Fabriczy Glembay u odličnoj izvedbi Damira Lončara, a ulogu paragrafima ograničena advokata i pravnog savjetnika firme Glembay Ltd. Pube Fabriczy-Glembaya uvjerljivo je prispodobio Mladen Vujčić.

Druga premijerna izvedba u režiji Ivice Boban, Viktorija od neprijatelja, napisana Držićevim replikama i rukom dramaturga Hrvoja Ivankovića, iako bez velikih spisateljskih pretenzija ipak je bila kazališni događaj. I stoga jer se Grad zaželio sugrađanina kojemu je nekada vlast i licemjerje toga grada bilo književna inspiracija, motiv i tema, zbog čega ga je morao napustiti, a onda i zato što je u sve to upleo i današnje vrijeme.

Držićevo izmicanje smrti

Predstavu – u Ivankovićevoj obradi – čine fragmenti Držićevih komedija, pastorala, pjesama, urotničkih pisama i tragedije Hekuba, povezanih mišlju „poete urotnika koji svoj utopijski plan“ ispisuje „kao subverzivnu pjesničku fantaziju suprotstavljenu vladajućoj društvenoj, etičkoj paradigmi“. U predstavi Držić, tvrdi Ivanković, „govori sam o sebi, o svom i našem vremenu, o svijetu koji se ištetio i u kojem je dukat kralj i car“.

Ivanković, dakle, ne nudi ništa što Držić nije bio i što nije napisao, ali sve to okupljeno i zgusnuto na jednom mjestu, u jednoj predstavi koju glumačka grupa izvodi na Igrama, doima se i za današnje vlasti nepoželjnim sadržajem iz kojega tinja opasnost istine, subverzije, prijetnja neslobodom, pa i smrću.

Sve to u mnogočemu povezuje Držića i Krležu, koji je jako cijenio i isticao Vidrinu pobunjeničku prirodu. Samosvojnost je i razlog što je u eseju O našem dramskom repertoaru, napisanu u povodu četiristote obljetnice Tirene, Držića s najviše tekstova stavio na prvo mjesto hrvatske dramske književnosti.

O tome je Boris Senker u knjizi Sjene i odjeci zapisao: „Nije Marin Držić zastupljen s najviše tekstova zbog toga što je povodom eseju bila njegova obljetnica, nego stoga što Krleža u Držiću prepoznaje pravoga istinskog i dugo nenadmašenog predstavnika samosvojne naše dramske književnosti, prvu autorsku ličnost koja se djelom pobunila protiv suvremene književne mode crkvenog – dakle ideološkog – upletanja u literaturu i nedemokratskoga političkog uređenja Dubrovačke Republike.“

Prepoznavanje Držića kao „predstavnika samosvojne naše dramske književnosti“, kao i Držićeva borba s vlašću koja ga kradimice uhodi i neprestance ugrožava, pa i životno, te Krležine kolone mrtvih koji su žrtve vladanja, zatim obračun s lošom tradicijom i importom pomodne strane književnosti, upozoravaju buduće kreatore Igara. Premda na prvi pogled nije očito to tematski povezuju i dvije ovogodišnje premijere i bez obzira na kazališni rezultat, treba ih promišljati kao jednu cjelinu.

Po reakcijama publike Viktorija je uspjelija predstava, u njoj je sve publici bliže i jasnije. Tomu pridonosi kako Ivankovićev izbor Držićevih prizora, fragmenata i replika, tako i njihova suvremena kontekstualizacija i režija Ivice Boban. I unatoč dvama završecima, Bobanova je stilski, žanrovski i ritmički sve to vješto izbalansirala u predstavu koja je kritički progovorila o današnjem vremenu iz Držićeva doba.

U ostvarenju predstave sudjelovao je autorski tim projekta, osobito glumice i glumci, koji su zanosno i predano uronili u glumačko istraživanje koje je na kraju urodilo zavidnim rezultatom. Svi odreda, kako iskusni tako i početnici, ponudili su dosta od glumačke umjetnosti, zbog čega se isplati ta do posljednjega trenutka neizvjesna avantura. Najviše je postigao Ozren Grabarić oživotvorivši komičarskim darom karakterne osobine brojnih Držićevih likova, čime je zaokružio Vidrinu borbu s „ljudima nahvao“. Groteskni Stanac vrhunac je glumačkog umijeća koje je plesalo po rubu karikaturalnoga a nije postalo karikatura.